Silovane i zlostavljane žene i muškarci chat podrška

nika0406 je napisao/la:Imaš nas sada,jebiga kakve jesmo jesmo,i svaka od nas ima puno lica,al to samo zato da se zaštitimo,i nemožeš sebe okrivljavati da si sjebala muža,draga moja on te je poznavao i činjenica je da te je trebao razumjeti i podržavati u svakoj situaciji,ni tebi nije bilo lako....

Da vas nema, ne znam.... nemogu ti to objasnit....hvala što šte tu.....
A muža sam sjebala zato jer on nije navikao na takve probleme, a sa mnom je upao u kolotečinu problema, a bili mladi.... a ja stara u duši... tak da... nikad dosta razumijevanja....
Ljudi koji nisu u sličnim situacijama nemogu shvatit nas koji jesmo, isto kao i kad obolimo od raka ili nečega ma ko če te od njih razumjet?
Ko če ti ući u glavu?
Nitko.....

Konstelacije! Terapija se zove konstelacije. Traje dva dana i navodno je fascinantna. To je grupna terapija koja u pravilu ne bi škodila nikome od nas. Osobito ako imamo traumatičnih iskustava, i uteg na nozi.

Znam, ali ni ne želim, jer u životu mi to ne smeta, a kad jednog dana nekom povjerujem da me voli... onda da.... ovako, živim, živim i konstantno žmirim.....
Moj naj veći problem se desio prije 14 godina tako da to nije novo, ali ima posljedica .....
Uspijet ču ja, polako, ali hoću..... u svemu sam uspijela sama..... :8)

Pa kao što si i sama konstatirala - napisala si priručnik. Nije to mala stvar. Nekaj si napravila!

Anila, više nisi sama!!!
Iako si fizički nismo blizu, ovako jesmo. I to zahvaljujući tebi!!!
Nažalost, nema osobe koja nije prošla takva i slična sranja u životu, tako ni ja, ali ja sam sama sebi rekla NEMA SUZA, JA NISAM KRIVA, prokleta sudbina je tu imala svoje prste, ALI VIŠE NEĆE!!

U pravu si skroz Tash...... nismo mi krive..... A nismo više ni same....

I nema suza i pognute glave!!!

Sinoć dugo nisam mogla zaspati jer sam razmišljala puno o ovoj temi. Stavrno smo mi žene jake i prave ratnice!!
Kolko god sranja u životu doživjele, nesmijemo se predavati! Čitala sam o vašim životima i drago mi je kaj se niste predale, niste se pretvorile u čahure i mumije!! Vjerujem da vas u duši boli, ali svojom vedrinom koju pokazujete na chatu dokazujete da ste jake i uspjet ćete u svemu! Glava gore i u nove životne pobjede!!

Tash

ah, vječiti optimista

Joj... ima tu još svega....
Polako...

Znam, i nije lako...
Al kako si ti meni rekla, imaš svog malog anđela i radi njega moraš imati osmjeh na licu, učiti ga da se brani i bori u životu, da ne dozvoli da mu itko na bilo kakav način, fizički i psihički, naudi. Sa svojim bolnim iskustvom budi mu učiteljica u životu.
Pokaži mu da nitko nije jači od tebe.

pa zato smo i tu...
da budemo jedni uz druge

Bok cure i dečki! došla sam na anilin poziv ( hvala što ti je stalo:)) na ovaj forum da malo popričam s drugima o sličnom problemu. ovako, ukratko- sa 6god me silovao bratić koji mi je u to vrijeme bio više kao brat. nitko to nije znao do početka srednje kad sam priznala svojima. odmah su me podržali i krenula sam s psiholozima riješavati to. ni tad ni sad nemam problema s pričanjem o tome, ali stvar je u tome da sam mislila da je to riješeno. tj. da sam prevladala te osjećaje. danas sam udana, imam odličan život i ljude koji me vole i podržavaju, habi mi je nevjerojatan... ali, kod ginekologice sam otkrila da me sve to iz prošlosti još uvijek kopa. ostala sam u šoku, jer sam stvarno vjerovala da sam se pomirila s time, pogotovo zato što mi nije nikakav problem o tome ni pričati ni razmišljati.i sad nemam pojma šta da radim.. mama mi je odmah dogovorila psihi, ali to je tek za mjesec dana, a ja ne znam što da mislim... eto... to je bilo kao ukratko...

Hej cico..... drago mi je što si mi tu......
znam za tvoj slućaj još od tamo, možda i ti za moj, ako si čitala od početka, ali nema veze, polako ćemo..
Drago mi je što si imala podršku od svojih, jel to je danas jako rijetko, mnogi od nas se nisu ni usudili reći nekome za tako nešto samo radi onog osjećaja krivice i ne znanja kako će to drugi prihvatit...
A kako to da se nisi usudila ranije im reći..... baš mi je žao....
Vidi, ti npr nemaš probleme s tim prićanjem o tome, ja imam, i imat ću, meni je npr onaj početak tamo bio nešto kao probijanje leda i onda kad sam shvatila da sa svojim otvaranjem pomažem i drugima da makar pišu o tome bio mi je veliki plus, tako da....po tome mogu zakljućit da si karakter i da makar si prošla tako jebenu stvar u životu, ne osjećas se krivom..... ja jesam, uvijek....nikad, ni onda ni danas nisam imala potporu od nikog, ali navikne se čovjek živjet sa tim.....
stvarno mi je drago što ti je ok u životu i stvarno ti se divim na tome......
A što je bilo kog ginekologa..... si se uplašila, ukoćila......se vratilo, što je bilo da je sad opet krenulo?!

Pozdrav i od mene jackie! Dobro nam došla! Nažalost, sa tužnom pričom i problemom ali sa nama možeš sve podijeliti i sigurno ćeš imati našu podršku i pomoć!

hvala oboma! nešto sam malo čitala, pa otprilike znam o čemu se radi. da se vratim na svoj s.it. do negdje 7.-8. razreda nisam točno ni kužila što se to točno dogodilo, a kad sam shvatila nisam to htjela govoriti mojima da ih na neki način zaštitim (oboje su imali grozan život i mislila sam da im ne treba još takvo što u životu). A, i s bratićem smo do tada bili u vrlo bliskim odnosima. u to vrijeme je njemu umrla mama (koja me obožavala, pa mislim da je to jedan od razloga zašto), ja sam već počela shvaćati teme kao što je sex i početkom srednje sam se tako napila i tako pijana rekla sve što se dogodilo. nikad nisam ni posumnjala da mi neće vjerovati, što mi se i potvrdilo. A šta se tiče gin.- užasno se bojim pregleda ( za to krivim policiju, koja me nakon prijave- koju nisam htjela podnijeti, natjerala da sa 14 godina odem prvi put kod ginića da potvrdi da sam uistinu bila silovana). imam super socijalnog ginića, ali sam odlučila napraviti neke malo jače pretrage pa sam otišla privatnici. onog trena kad sam sjela na taj stol- počela sam plakati ko kišna godina. naravno da me pitala o čemu je riječ, i kad sam joj rekla, samo je dodala da je oćito da sam s mentalne strane to prevladala, ali s emocionalne nisam. onda sam tek dobila mali živčani slom... kata strofa
Anila- najlakše je pričati o tome, nažalost, puno gore je prihvatiti to. U drugom srednje sam shvatila da iako je to grozno što se dogodilo, nikada ne bih bila ovakva kakva jesam, niti bih se veselila i najmanjim glupostima u životu. tako da, mislim, a ovo sad mi je potvrda, da je puuuno bitnije prihvatiti to, nego pričati..

i da, molim vas da mi oprostitie na zbrkanom pisanju i duugim postovima, malo mi se spava od medveščaka... i da, ono za priznavanje ranije- umjesto da priznam imala sam nekoliko godina za gotovo sve faze: ja sam kriva, on je kriv, ništa se nije dogodilo i slične... tako da sam se detalja sjetila tek nakon što sam se pošteno nalila!

Za ovo kod ginekologa skroz kužim, meni je tako stalno....
A u ovome si u pravu.... treba to prihvatit, ali jako je teško kad se ljudi oko tebe prave ko da se to nije ni desilo jel je to neka vrsta "sramote"
Stvarno si sretna na toj podršci od svojkih...
Ali...... ajme... kako si uspijela u tome ako ste se viđali i sve nakon toga...... jesi li uopče bila svjesna tada što ti je napravio?
Nisi vjerojatno......
A on...... danas?

a jesam i nisam... ne znam kako da to objasnim... jako sam ga voljela i smatrala ga bratom kojeg sam uvijek htjela. danas, nemam pojma šta je s njim. nakon što mu je umrla mama, prestali smo imati kontakte s njim. znam da je još u srednjoj bio na svemu i svačemu od droga i sl. šta je najbolje, kad smo se moj habi i ja upoznali, odmah sam mu rekla, i on je to vrlo dobro prihvatio- je da ga je htio naći i prebiti, ali uspješno sam ga odgovorila. nakon god dana sam gledala njegove slike iz vojske i shvatila da je išao s njim u vojsku- pop... je i odmah- znam kako ću doći do njega, ma zadavit ću ga i sl. a, podrška- od obitelji znaju samo mi naaajbliži i to mi je dovoljno, jer su stvarno fenomenalni. još mi uvijek nije jasno kako su ga mogli gledati i ostati mirni... inače, od ostatka, ako dođemo na takvu temu kažem, ali nije da okolo hodam i svakome koga vidim to ispričam a za sramotu- najveća su mi bili policajci koji mi nisu vjerovali jer sam dijete i to je bilo davno.. ali mislim da ljudima nije baš jasno što to stvarno znači za osobu, pa misle da je to onako, "ah pa ima i puno gorih stvari" problem. a svima koji mi s tim stavom počnu ili se zakrvim ili ih otkantam. mislim, slažem se da ima puuno gorih stvari ali one se nisu dogodile meni. i btw. ja svog bratića često branim u raspravama, jer mislim da je ustvari bio ljubomoran na mene i moj život...

A policija......uf...... kad sam im ja došla, kao ono uf vidi male, sad dala a sad se žali...... eeeeeeeeeeeee, katastrofasu kad se o tome radi, stvarno užas.....

ma oni u stvari nemaju pojma šta bi s nama. njima je to kao da vide male zelene. a onda su im i reakcije pune predrasuda. ali me fascinira kako me osim njih, nitko još do sada nije osuđivao. puno gore komentare sam dobivala kad sam se odlučila udati sa 19. zato sam bila zaprepaštena, anila, kad sam čitala ono kako ti nitko ne vjeruje. meni je to neshvatljivo... i strašno, jer pokazuje koliko su nam ljudi zatupljeni...

da zatupljeni...... glupi su draga, glupi, i misli da ako ne plačeš cijelo vrijeme i ako normalno (bar do nekle) živiš, tak nešto nisi ni prošao.... ali prije me je to jako pogađalo, sada.... se obožavam pravit glupa, jel nemaš pojma kako je lakše kad te ljudi smatraju glupom, a imaš sve.....
Svi ignoriraju, ignoriram i ja..... izvana naravno, ali zato sam i reklani sad a vjerojatno ni nikada neću nači osobu kojoj ču dozvolit da upozna mene, ali mene-kužiš, ne farsu, ili pretpostavku mene, nego pravu mene.....
A za to treba bit čovjek, a moja najveća posljedica je ta što za rijetko koga uopće povjerujem da je čovjek..... ne vjerujem ljudima..... ali mislim sa razlogom.....
Kod mene je totalno dugačija situacija nego kod tebe, zato si sretna.....
Ali stvarno..... lijepo je bit glup i smijat se u sebi....