Odrastanje - savjeti za roditelje

Što je važno imati na umu u komunikaciji?
Iskrenost
Svom djetetu jasno kažite o čemu i zbog čega želite s njim ili s njom razgovarati. Raspravite otvoreno svoju zabrinutost, strahove, govorite o tome otvoreno ali ne patetično. Stavite mu do znanja kako je to biti roditelj. Djeca otvorenost i iskrenost prepoznaju i samo tako ćete postići da vam uzvrate na isti način.

Dosljednost
Kako vaš adolescent vrlo pažljivo promatra sve oko sebe, smjesta će uočiti hipokriziju i nedosljednost. Razmislite o svojim osobnim stavovima i ponašanjima u vezi s cigaretama, alkoholom i drogama. Ukoliko pušite dvije kutije dnevno, a uistinu ne želite da vaše dijete postane pušač, morate priznati vlastitu nemoć i jasno ga upozoriti da ne ponavlja vaše pogreške. Jasno i otvoreno treba reći kako ne odobravate pušenje, pijenje alkohola, uzimanje marihuane i ecstasyja, a naravno ni drugih sredstava ovisnosti. Za svako od njih morate imati jasno obrazloženje i nepokolebljiv stav. Iako i ponašanje roditelja utječe na ponašanje djece, dokazano je da su važniji čvrsti, jasni i jednoznačni stavovi. Naravno, pritom to trebaju biti stavovi i mišljenja oba roditelja.

Otvorenost
Otvorena komunikacija zahtijeva i da budete pripravni na šokove. to naravno ne mora biti baš uporaba droga, već različite manje ili više očekivane situacije (seksualna iskustva, priznanje lažnog izgovora za spavanje izvan kuće, loše ocjene i sl.) bez obzira na to kakve ćete korake poduzeti kasnije, u tom trenutku treba jako cijeniti otvorenost te to i kazati. Sam čin priznanja koji vodi u mogućnost rasprave može biti od nesagledive važnosti ako se (ukoliko se uopće) dogode stvari koje će zahtijevati vašu odlučnu pomoć i intervenciju. Može se dogoditi i da vama dijete postavi pitanja o vašim iskustvima i/ili doživljajima iz mladosti. Budite spremni i odgovarajte što poštenije možete.

Slušanje
Slušanje ne znači samo da je informacija prenesena, već da je osoba sigurna da je se uistinu čulo i razumjelo. Za slušanje treba imati i naći vremena. Pokažite da ste uistinu zainteresirani, čak iako vam se događaj ne čini važnim. Ako s djetetom imate dobru komunikaciju, znate i sami kako se puno može saznati slušajući o malim, naoko nevažnim stvarima.
pokušajte:
umjesto: "moraš ...", "trebaš ...", "bolje ti je da .., jer inače ...",
reći: "što misliš, kako bi ...", "ja mislim, ali idemo vidjeti ...", "ako imaš argumente, možemo razgovarati ..."
ali nemojte ni govoriti:
"ne brini, to ću ja sve srediti ...", "ti si i tako glup ...", "ti to nisi uopće u stanju ..." pokušajte umjesto toga: "to nije bilo baš dobro, ali razmisli ...", "mislim da bi ti to mogao pokušati ..."
i ne zaboravite - i vlastitom se djetetu može reći: "oprosti, nisam bio u pravu", a može se reći i: "znam da sam pretjerao (pretjerala), ali to je zbilja samo zato jer te jako volim i jako se bojim za tebe" - i djeca i mladi taj govor razumiju.

Na što sve roditelji trebaju obratiti pozornost u adolescentnoj dobi djeteta:
* nisu sva djeca u jednakim fazama tjelesnog i spolnog razvoja
* treba pripaziti u ponašanju i odnosima da se dijete ne povrijedi i ne izvrgne nenamjernoj poruzi.
* iako se smatra da su mladi uvijek bezbrižni i veseli, razdoblje sazrijevanja nosi i osjećaje usamljenosti i stidljivosti koje treba prepoznati.
* smatra se da je sve više mladih sklono depresivnim simptomima.
* za izgradnju samopoštovanja koji put je nužno i buntovništvo te neopravdana samouvjerenost koju valja prepoznati i na nju ne uzvraćati agresijom.
* pružanje otpora nije uvijek negativno, no agresija koja graniči s antisocijalnim ponašanjima zahtijeva djelotvorno i brzo reagiranje.

Kako su u adolescenciji promjene raspoloženja više pravilo no izuzetak, polaganje prava na privatnost i na "svoje tajne i informacije" sve izraženiji, a zahtjevi za samostalnošću trajni izvor latentnih sukoba, ne može se sa sigurnošću reći koji znakovi su samo dio "normalnog" odrastanja, a koji upućuju na uzimanje sredstava ovisnosti. Nažalost, iz izvještaja nadležnih službi može se doznati da je ne jednom prvi znak da se nešto zbiva za roditelje bio kada bi njihovom adolescentu pozlilo u kupaonici zbog nečiste droge ili predoziranja. Neki od ovih znakova bi vas morali potaknuti na reagiranje, čak i ako nisu u pitanju droge, već ozbiljnija kriza adolescencije kroz koju vaše dijete prolazi:
* nagle i česte promjene raspoloženja;
* nenadani izljevi gnjeva;
* sve veća otuđenost od svakodnevnih zbivanja u obitelji
* promjena kruga prijatelja
* problemi u školi (ocjene, izostanci)
* odustajanje od izvanškolskih aktivnosti;
* izbjegavanje odgovora gdje se i s kim druži i kreće;
* sve veće potrebe za novcem;
* promjene apetita i načina prehrane;
* zaboravljanje;
* nestanak stvari (ili novca) iz kuće;
* saznanje ili prijava krađe;
* papirići, čepovi, žlice, aluminijska folija, prljava vata negdje u sobi.

Djeca promatraju roditelje pa da ono što oni jesu govori glasnije od ičega što kažu, tvrdi književnik A. Peterson, a na toj tezi se temelji knjiga “Odgojite svoje dijete bez vikanja” Hala Edwarda Runkela.
- Najveći problem je to što su roditelji usredotočeni na djecu umjesto da se počnu baviti izgradnjom sebe - napominje autor i dodaje:
- Nitko ne može biti dobar roditelj ako mu se cijeli život okreće oko djeteta. Usredotočite li se na sebe, ostvarit ćete bolji odnos s obitelji, a prvi je korak naučiti kontrolirati vlastite reakcije.

Iako na djecu ne viču svi roditelji, mnogi ponekad pribjegavaju manipulaciji, pa čak i nasilju ili zanemaruju i izbjegavaju djecu, kažnjavaju ih uskraćujući im ljubav. Ponašaju se tako jer se osjećaju razapeto, nedovoljno pripremljeno i premalo cijenjeno. Najteža roditeljska bitka je s osjećajima koji ne smiju nadvladati razum. Umjesto da pokušavaju ovladati djecom, bilo bi bolje da nauče upravljati onime što mogu - svojim osjećajima i reakcijama. Dijete se odgaja bez vikanja, tako što se roditelj uspije riješiti svoje tjeskobe. Tad će lakše ostati uključen u djetetov život.

Zdravlje mora biti najveća odgovornost roditelja jer uništite li sami sebe nezdravom prehranom i životom, neće se moći brinuti za djecu i štititi ih. Naravno, ponekad je nemoguće utjecati na bolesti, ali moguće je poboljšati kvalitetu života. To vrijedi i za odnose s partnerom. Žrtvujete li brak zbog djece, vjerojatno ćete u konačnici izgubiti oboje.

Promjenom rječnika djecu je moguće obraniti od utjecaja etiketa koje narušavaju samopouzdanje. Izrazi kao što su “ti uvijek“, “ti nikad” i “ti stalno” bolje je zamijeniti realnijim: “ponekad si”... Tako će se sukobi prorijediti jer dijete neće imati potrebu braniti se. Sljedeći put kad se dijete upusti u objašnjenja kako život nije pravedan, oduprite se porivu da kažete: “Uvijek previše dramatiziraš!”, i recite: “Ponekad si dramatičan dok si tako raspoložen, zacijelo je naporno imati 12 godina”.

Nikad se ne derite na dijete jer ono vas odlično čuje i može naučiti mnogo više nego odrasli. Mozak djeteta u razvoju je poput suhe spužve koja traži vodu, pa ako se na njega urla, dijete će shvatiti da se tako rješavaju problemi. Stoga pokušajte zaviriti u dječji svijet i kroz igru im pokažite koja su ponašanja dobra i prihvatljiva, a koja to nisu. Prije negoli od djeteta nešto zahtijevate, nastojte pogledati u njegove oči kako biste osvojili njegovu pozornost. Svoj zahtjev započnite djetetovim imenom “Maja, ajde molim te pomakni tu šalicu, razbit će se.” Zapamtite da djeca svoje ponašanje uče najprije od svojih roditelja i da će kasnije i ona tako razgovarati sa svojim najmilijima. Ako dijete na vašu molbu reagira nervozno i glasnom dernjavom, nastojte biti što tiši, a opet i interesantno “bezobrazni”. “Majice, pa nije valjda da ti to ne možeš, treba li ti moja pomoć?”

Sve ima posljedice
“Zašto si to napravio?”, pogrešno je pitanje na koje ni mnogi odrasli ne znaju odgovor, a kamoli trogodišnje dijete. Umjesto toga pokušajte s “Ajmo sada porazgovarati o ovome što si napravio”. Dijete će se na ovaj način upoznati s negativnim posljedicama razbijanja tanjura.

Hvala, molim, izvoli i oprosti
Čak i dvogodišnji mališan može izgovoriti “hvala”, “molim” i “izvoli”. Nastojte da dijete usvoji pristojne fraze i da ne bude prosto. S djecom razgovarajte na način kako biste vi voljeli da ona govore s vama.

Izbor koji to nije
“Kada opereš svoje zubiće, tada ću ti pročitati novu priču” ili “kada napraviš svoju domaću zadaću, tada možeš gledati televiziju”. Djetetu svoju molbu ne servirajte s “ako”, nego s “kada” jer djetetu sugerirate kako očekujete da vas posluša, a ipak mu dajete izbor.

Interes kratko traje
Želite li svojem djetetu uputiti neki zahtjev, nastojte biti što kraći, jasniji i sažetiji. Ako pričate jako dugo ili i okolišate oko problema, dijete bi moglo postati nezainteresirano ili da vas više ne prati.

Otvorite 'vrata’
Ako vam je dijete šutljivo i nespremno za razgovor, oprezno birajte fraze i ne postavljajte pitanja na koje je dovoljno samo “da” ili “ne”. Umjesto “jesi li imala dobar dan u školi”, upotrijebite “što ti se danas u razredu najzanimljivije dogodilo?”

Bez prijetnji i optužaba
Zahtjeve koji optužuju ili prijete nije dobro upućivati djeci jer ih straši i stavlja u poziciju opravdavanja. Umjesto “nemoj da vidim da stol nije očišćen”, upotrijebite “Luka, voljela bih da uvijek počistiš iza sebe”.

Zajedno je lakše
Umjesto dernjave “ugasi taj televizor i dođi jesti”, uđite u sobu gdje mališan gleda omiljenu seriju, pogledajte zajedno nekoliko minuta programa. Zamolite dijete da samo ugasi TV te skupa krenite večerati. Pokazat ćete djetetu da ga poštujete, a namjeru će shvatiti.

Razvoj i rast djeteta je izuzetno kompleksan, a za roditelja zahtjevan i odgovoran proces. Slijedeći tekst će potvrditi ovu rečenicu, s ciljem da djeci i roditeljima olakša proces odrastanja i promjene koje on sa sobom nosi.

Dijete se rađa s određenom genetskom predispozicijom, ali se ista razvija i oblikuje u kontaktu s okolinom. Zato možemo reći da u većoj ili manjoj mjeri obitelj oblikuje nezrelo dijete i prilagođava ga svojoj sredini. Obitelj predstavlja malu socijalnu grupu i akcije i reakcije odvijaju se u njoj prema psihodinamici male grupe.

U obitelji dijete stiče iskustva koja će kasnije primijeniti na širu socijalnu zajednicu. Odnos dijete roditelj započinje još u prenatalnom razdoblju. Majka se djetetu koje nosi obraća, tepa mu, gladeći trbuh gladi dijete u njemu. Otac se djetetu obraća posredno, kroz svoj odnos prema djetetovoj majci, ili direktno, milujući ženin trbuh, lupkajući ga, dozivajući dijete. Nakon rođenja odnos roditelj dijete možemo indirektno proučavati prateći ponašanje djeteta u igri, npr. u stavu djevojčice prema lutki. Odnos djevojčice prema lutki ovisi o emocionalnom odnosu roditelja prema toj djevojčici i obrnuto. No, ova problematika je vrlo kompleksna, roditelji nisu slobodni od svojih ranijih životnih iskustava, posebno ne onih koje su doživjeli u svom ranom djetinjstvu. Zato će na njihov odnos prema djetetu utjecati i iskustvo međusobnog odnosa preneseno iz njihovog iskustva s vlastitim roditeljima. Slobodno možemo reći da u trenutku rođenja djeteta roditelji suočavaju svoje fantazije i realnost: ispunjene želje, razočaranja, mogućnost i nemogućnost da prihvate dijete onakvo kakvo jest… Sve se to ugrađuje u odnos prema djetetu. Osim faktora kojih su roditelji svjesni sudjeluju i njihovi davno zaboravljeni doživljaji i emocionalna iskustva.

Rene Spitz je (kao i mnogi drugi znanstvenici) utvrdio da je u tom najranijem razdoblju neobično važna veza između majke i djeteta, tako da možemo reći da je prvih osam mjeseci života djetetu najznačajnija osoba upravo majka. Iza tog perioda dijete će sve bolje prepoznavati i druge osobe, pa će i njihov značaj i uloga rasti.

Studije Anne Freud su jasno pokazale da odvajanje djeteta od majke u polovici prve godine (pa i kasnije), bez adekvatne zamjene, izaziva smetnje u razvoju ličnosti. Strah malog djeteta od gubitka objekta majke zovemo separacionom anksioznošću, a ukoliko je on potenciran traumatskim iskustvom zaostaje vrlo dugo i uvjetuje povećanu ranjivost djeteta za sve daljnje traumatske doživljaje.

Uloga majke u psihoseksualnom sazrijevanju djeteta je vrlo velika. Aktom dojenja i hranjenja majka potvrđuje život djeteta, ona ga prihvaća. Dijete tako putem majke dobije prvo iskustvo vlastitog postojanja. To nesvjesno iskustvo djeteta da živi Winnicot je nazvao self, pojam koji prevodimo kao sebstvo. To je u stvari osnova za budući JA djeteta. Kad ne postoji kontinuitet odgovarajućih reakcija majke na djetetove potrebe, može nastati (lažni) self na temelju kojeg se razvija slabi JA. Takav JA može uvijek u nepovoljnim situacijama uvjetovati različite smetnje ličnosti.

Novorođenče je ovisno o svojoj majci i ne može bez nje opstati. Ta dijada majka-dijete predstavlja simbiotsku zajednicu, koja je i prva socijalna zajednica uopće. Majka pruža djetetu smirenje, ugodu, a ono na temelju toga stiče povjerenje. Količina ovog osnovnog, bazičnog povjerena koje dijete stiče u najranijoj dobi doprinosi osjećaju sigurnosti i samopouzdanja u kasnijem životu.

Evo kratkog pregleda razvoja djeteta kroz prve dvije godine života:

U 1. mjesecu dijete se ne može osjetiti odvojeno od okolnog svijeta, ono još ne razlikuje JA od ne-JA.

Na kraju 2. mjeseca još ne razlikuje crte lica majke, ali je to najčešći vidni podražaj povezan s ugodnim osjećajem sitosti i nježnih dodira.

U 3. mjesecu počinje zapažati lice majke, reagira na njega smiješkom. Sada dijete ima svoj objekt koji je značajan u oblikovanju psihičkog života djeteta.

Između 5. i 8. mjeseca dijete počinje raspoznavati pojedine osobe međusobno i emocionalno se vezati na njih. Dijete te dobi osjeća strah kad majka nije prisutna. Taj strah nazivamo strahom od separacije. Spitz ga naziva strahom osmog mjeseca.

Dijete se u ovoj dobi voli igrati tako da baca predmete koje mu mi dohvaćamo i tu igru može ponavljati do beskonačnosti. Tako ono stiče sigurnost de će se i majka kada ode opet vratiti (stjecanje iskustva o konstantnosti objekta).

Krajem prve godine počinje se razdvajati dijada.

U 2. godini dijete često reagira sa “ne” kad majka nešto zahtijeva od njega. Razvija se negativizam koji roditelji pod svaku cijenu nastoje suzbiti umjesto da ne obraćaju pažnju na njega.

Između 15. i 18. mjeseca počinje kontrola sfinktera. Povoljno je kad dijete napusti ugodu refleksne ekskrecije dragovoljno - za ljubav osobi koja ga na to stimulira. U tom razdoblju roditelji stimuliraju kontrolu sfinktera na razne načine. Konflikt tog razdoblja “čistoća ili prljavost”, “poslušnost ili neposluh” može se previše zaoštriti i u većoj mjeri izazvati strah od gubitka ljubavi na uštrb individualnosti djeteta.

U toku procesa individuacije između 18. i 24. mjeseca strah od separacije je najjači. Dijete se grčevito drži majke u razvojnom konfliktu pokrenutom neminovnošću separacije. Kao prijelazni objekt, koji olakšava separaciju, obično se javlja igračka ili neki drugi meki predmet.

Uloga oca u ranoj dobi djeteta nije očita kao majčina, ali je svejedno vrlo velika. Otac svojom biološkom i djelomično socijalnom različitošću od majke unosi u odnos s djetetom više stvarnosti vanjskog svijeta. Brinući se o djetetu otac kao osoba vrlo bliska njemu utisne između majke i djeteta (prva triangulacija) te na taj način potiče separaciju. Ako je majka ona koja djetetu daruje život, i ona koja svojom toplinom i ljubavlju postavlja osnovu djetetovog sebstva, otac je onaj koji djetetu omogućava da izađe iz simbioze, onaj koji daje smisao separaciji. Otac je onaj koji djetetu nudi svijet izvan simbioze kao neizrecivo lijep i daje djetetu poticaj da se upusti u njegovo istraživanje. Reaprochmentom se dijete puni vječnom majčinom ljubavi i odlazi na to putovanje koje zovemo životom.

Između 2. i 3. godine dijete postaje svjesno svog spola. Otac kao osoba suprotnog spola privlači djevojčicu, a kao istospolni postaje za dječaka pogodna osoba za identifikaciju. I majka je sada osoba ženskog spola u koju se djevojčica nastoji ugledati, a na koju dječak upravlja svoje djetinje želje i fantazije. Ova druga triangulacija na osnovu spola za dijete je puna različitih afekata i konflikata, najčešće ograničenih na obiteljski krug. Dijete te dobi je sklono utješnim fantazijama o vlastitoj važnosti (primjer dječaka koji je pričao kad se vratio s mora da je svojom lopaticom ubio morskog psa).

Dijete te dobi češće je znatiželjno, veselo i obijesno, ali može biti nesretno i patiti. O zrelosti roditelja ovisi da li će pritom moći zadržati svoju psihičku ravnotežu i koliko će pomoći djetetu da izađe iz te emocionalne gužve spolno dobro identificiran i s određenom psihičkom strukturom NAD-JA. U toj dobi vrlo je važna i igra djeteta (djevojčice s lutkom i dječaka s oružjem).

Kod neurotičnih roditelja mogu se aktivirati vlastiti neriješeni konflikti karakteristični za tu fazu i smetati tok emocionalnog razvoja djeteta. Pravilnim pristupom edipovskoj problematici roditelji će pomoći djetetu da izdiferencira svoju spolnu ulogu i odabere objekt identifikacije. Upravo zbog toga je važno da roditelji u djetetovu edipovsku problematiku ne unose svoje nerazriješene konflikte nastale na istoj osnovi, čime onemogućuju djetetu da razriješi razvojnu problematiku ove faze.

Faza latencije
Oko 5. ili 6. godine dijete ulazi u fazu LATENCIJE. Sada prevladavaju sublimirani nagonski derivati. Dijete je sada željno znanja. U latenciji se progresivno učvršćuje psihička struktura NAD-JA. U ovoj fazi jača osjećaj dužnosti i odgovornosti, smisao za pravdu i red, bolje prihvaćaju pravila društvene sredine. I u ovoj fazi povremeno se javlja regres. Djeca su sklona raznim ritualima u ponašanju, brojenju koraka, prozora, sakupljanju raznih predmeta itd. Dijete polako u psihološkom smislu napušta roditelje i postaju mu važniji vršnjaci - dijete izmiče autoritetu odraslih i podvrgava se autoritetu grupe vršnjaka. Dijete polako počinje zapažati slabosti i greške roditelja. Ponekad se strogi NAD-JA djeteta projicira u okolinu, pa se od njega mogu čuti izjave da su neke osobe iz te okoline nepravedne prema njemu, da imaju “pik” na njega. Moramo reći da je upravo ovo razdoblje konsolidacije super-ega. On prestaje biti naglašeno rigidan i kažnjavajući ugradnjom ego-ideala, koji se zasniva na pozitivnim vrednovanjima nastalim na iskustvu djeteta u odnosi s roditeljima, nastavnicima i drugim autoritetima.

U fazi latencije roditelju prijeti opasnost da “ostane bez djeteta”. Konkurencija su mu odgajatelj i nastavnik u školi. Nastavnik je značajan i iz razloga jer donoseći svoj sud nad znanjem i inteligencijom djeteta na izvjestan način ocjenjuje i roditelje pa od tud i razumljiva bolna osjetljivost na neuspjeh djeteta u školi. Značaj grupe vršnjaka je sve veći, utjecaj vršnjaka na dijete konkurira roditeljskom, te nije rijetko nerazumijevanje roditelja, npr. u slučaju kada bi se njihovo dijete radije igralo u prljavom dvorištu s vršnjacima nego s roditeljima išlo na izlet u neke vrlo privlačne krajeve. Normalno da ta «opasnost gubitka djeteta» za roditelja nije realna, ali ona može stimulirati nerazriješenu separacionu problematiku roditelja.

Treba naglasiti de se dijete u LATENCIJI još ne može održati uvijek na istoj, zrelijoj razini ponašanja. Konflikti koji zbog toga nastaju mogu gurnuti dijete u dublji regres.

Pubertet
Roditelji koji su se jedva adaptirali na ponašanje djeteta u fazi latencije žele dijete u toj fazi i zadržati pa i previde brojne fizičke i psihičke osobine koje karakteriziraju fazu puberteta. Konflikt (vezan na seksualnost) rješava se u prosjeku na taj način da se mlada osoba, slijedeći svoje progresivne razvojne tendencije, oslobađa djetinjih veza s roditeljima i stiče svoju samostalnost. Svima nam je dobro poznato pubertetsko ponašanje koje u stvari proizlazi iz KONFLIKTA ODRASTI ILI NE ODRASTI pa mlada osoba ostavlja dojam čas djeteta čas odraslog. Nošena zrelim seksualnim impulsima sklona je kako nekontroliranim ispadima tako i suzbijanju tih impulsa beskrajnim razmišljanjem, filozofiranjem, psihologiziranjem.

Ako edipov konflikt u djetinjstvu nije relativno povoljno riješen i dijete se nije dovoljno određeno spolno identificiralo pojava zrele seksualnosti može u mlade osobe biti povezana s teškoćama prihvaćenja seksualne uloge za koju bi se trebalo opredijeliti. U tim slučajevima menstruacija i ejakulacija mogu dovesti do neuroza, uz preduvjet postojanja odgovarajuće biološke predispozicije i izloženosti negativnim faktorima djelovanja okoline. Konstelacija niza nepovoljnih čimbenika rezultirat će nastankom poremećaja.

Mora se priznati da nije lako naći zamjenu za roditelje. U potrazi za novim idealima, prijateljstvima i ljubavima mlada osoba može neko vrijeme ostati zbunjena, nesigurna i osamljena, s bolnim osjećajem praznine. Mlade osobe nastoje ispuniti prazninu i smanjiti nesigurnost koja se javila nakon osamostaljivanja od roditelja. To je razlog zašto se u pubertetu sklapaju najčvršća prijateljstva, doživljavaju najsretnije i najnesretnije ljubavi. U tom procesu osamostaljivanja odnos prema roditeljima može preći u oprečnost: ljubav u mržnju, a poštovanje u prezir. Ti osjećaji izazivaju različite obrane JA. To može proći samo kao pubertetska kriza, a može u kasnijem životu izazvati i dublje poremećaje ličnosti. Ponekad se ti osjećaji projeciraju na vlastitu ličnost pa može doći do pokušaja suicida. Usput rečeno - suicid nikako nije prirodno obilježje adolescencije, a eventualni pokušaji suicida u toj dobi najčešće imaju značenje apela, odnosno specifičnog traženja pomoći od okoline.

Roditelji su ovim brojnim promjenama ne rijetko zatečeni i zbunjeni: “Majka koja sama nije dobro prihvatila svoju seksualnu ulogu može nastojati da i njena kćerka ostane aseksualna. Majka vezana za sina može se plašiti njegove seksualne zrelosti i strepiti da će ga neka djevojka preoteti. Očevi se mogu osjećati ugroženi od sinova koji odrastaju i biti ljubomorni na momke svojih kćeri. Takvo ponašanje roditelja ukazuje na to da zrela seksualnost djece u pubertetu, kao i ona nezrela u edipovskoj fazi, predstavlja poticaj na oživljavanje djetinjih konflikata samih roditelja.”

Adolescencija
Zbog zabrana iz djetinjstva i poteškoća oko prihvaćanja seksualnosti dio adolescenata ima još dosta dilema i poteškoća u toj dobi. Ima dakako i mnogo sigurnijih mladih osoba koje uspješno nalaze odgovarajuće partnere i povezuju se s njima za niz godina, a katkada i za čitav život. Dugo školovanje, povezano s materijalnom ovisnošću i stanovanjem u roditeljskom domu, ipak značajno odgađa konačno osamostaljivanje mlade osobe. Neki roditelji više, a neki manje potpomažu tu fazu osamostaljivanja njihovog djeteta.

Roditelj može katkad previše opteretiti adolescenta svojim intimnim brigama i nevoljama. Ovakav obrat u ulogama generacija koji obično nastupa u starosti roditelja, još je preuranjen i prevelik teret za adolescenta. U kontaktu s adolescentom odrasli osjećaju nostalgiju za obiljem njegovih svježih mladenačkih osjećaja i njegovim beskompromisnim buntom, ali roditelj ostaje taj koji treba pomoći djetetovo sazrijevanje u smislu daljnje separacije i individuacije, ne potencirajući svojih zahtjevima i ponašanjem simbiotske odnose. Jasna struktura obitelji očuvanih granica i bez alijansi, neposredne komunikacije oslobođene dvostrukih poruka, uz poštivanje generacijskih razlika, s roditeljima koji sposobnošću investiranja u partnera daju djetetu slobodu odvajanja, te uspješno rješavanje razvojne problematike ranijih faza, garancija su uspješnog izlaska iz kriza adolescentnog perioda.

Svi roditelji žele da su im djeca sretna, a kako bi to postigli, prvi korak je da oni budu sretni. Djeca najbolje uče primjerom, ponajprije roditeljskim. Zato ako želite da budu obzirna, i pripazite kako se ponašate jer djeca oponašaju ono što vide, a ne što im se kaže. Smijte se bez oklijevanja i uvijek pokažite da ste sretni kada ih vidite te glasno izgovarajte njihova imena jer, osim što vole čuti svoje ime, žude za potvrdom onih koji ih vole. Dajte im do znanja da su vam važnija od posla te pronađite svaki dan vremena za njih. Igrajte se s njima, saznajte što im je važno i uvijek ih saslušajte. Pohvalite djecu kad god možete, ali ne pretjerujte kako ne biste zvučali neiskreno.

Također, ponekad ih je potrebno potaknuti da bi razvila kreativnost. Zato im pokažite da je u redu ako se ponekad dosađuju. Umjesto da gledaju televiziju, dajte im papir i bojice te će biti još zadovoljniji. Nemojte pretpostavljati da djeca uče samo u školi. Bolje je da praznine popunjavaju roditelji jer djeca većinu vještina nauče upravo kod kuće, a to određuje u kakvu će se ljude razviti kad odrastu.

Uvijek pokušajte govoriti više “da” nego “ne”. Dijete će prije poslušati “budi pristojan” nego “nemoj se loše ponašati”. Ako je moguće, dajte djeci više slobode te da s vremena na vrijeme odlučuju, no moraju naučiti kako će odgovor ponekad biti “ne” te pritom budite obzirni, ali odlučni.

U potrazi za vlastitim identitetom dopustite tinejdžerima da eksperimentiraju izgledom. Omogućite im potpunu slobodu izražavanja i vlastiti prostor te ih poštujte i pružite im neograničenu potporu u teškom razdoblju. Tako će i oni vas poštivati. Naravno, neka se sve odvija u granicama sigurnosti.