Dijagnostika površinskog raka mokraćnog mjehura

Rak mokraćnog mjehura najčešći je tumor mokraćnog sustava. Trostruko je češći u muškaraca, a najčešće se pojavljuje oko 70. godine života, što ne isključuje i mogućnost pojave u znatno ranijoj dobi.
Najčešće se kao uzrok nastanka te vrste raka spominju pušenje i dugoročna ekspozicija nekim kemijskim tvarima poput anilinskih boja, benzidina i aromatskih amina. Ovaj oblik, "profesionalni rak", koji čini oko 20% svih karcinoma mjehura, razvija se kod ljudi koji rade u tekstilnoj i kemijskoj industriji, tiskarama, metalskoj struci, kod mehaničara i auto-lakirera itd. Vrijeme proteklo od dugotrajnog izlaganjima navedenim kemikalijama do pojave tumora dugo je pa iznosi i 30-50 godina. Nema dovoljno dokaza kako konzumiranje saharina i crne kave povećava rizik od oboljenja. Budući da 80% slučajeva raka mokraćnog mjehura nastaje bez poznatog izlaganja navedenim čimbenicima rizika, razumno je pretpostaviti da se može raditi i o stečenim, akumuliranim oštećenjima nasljednog materijala (DNA).

Dijagnostika ove bolesti temelji se na simptomima, a nasljednost nije potvrđena. Dominantni simptom je pojava značajne količine krvi u mokraći, što nije praćeno bolovima niti drugim smetnjama mokrenja, a mokraća je najčešće krvava od početka do kraja pojedinog mokrenja. Budući da nema bolova niti drugih tegoba, bolesnici nerijetko zanemaruju taj kardinalni simptom, tim više jer krvarenje spontano i prestaje ali se unutar kraćeg vremena ponovo i javlja.

U nekim rjeđim slučajevima pojava krvi u mokraći može biti praćena iritativnim simptomima mokrenja (učestalo mokrenje, male količine izmokrenog urina, pečenje kod mokrenja, nemogućnost kontrole nad nagonom za mokrenje - tzv. urgencija). Ovi simptomi, osobito u žena, gotovo redovito sugeriraju postojanje cistitisa (upale mjehura) što nerijetko dovodi do kašnjenja s ispravnom dijagnozom te kasnije i lošijom prognozom bolesti.

Svaka bezbolna makrohematurija (pojava krvi u mokraći koja je primjetljiva "golim okom") iziskuje daljnju urološku dijagnostiku makar se pojavljivala povremeno pa spontano prestajala, što i je tipično za krvarenje zbog tumora. U takvoj je situaciji potrebno učiniti cistoskopiju (pregled mokraćnog mjehura endoskopskim aparatom), osobito u vrijeme krvarenja kako bi se vidjelo radi li se o krvarenju iz mokraćnog mjehura (najčešće tumor mjehura) ili pak krvarenje nastaje u bubregu ili bubrežnom kanalu.

U slučaju da se uzrok krvarenja ne može utvrditi cistoskopijom potrebno je učiniti citološki pregled urina. Novije metode koje mogu konkurirati citološkoj analizi uključuju razne testove mokraće kojima otkrivamo maligne stanice ili njihove produkte u izlučenom urinu. Treba napomenuti kako ove specijalizirane pretrage u nas još nisu u širokoj upotrebi.

U slučaju makrohematurije, svakako je od neosporne vrijednosti, i smatramo je nužnom, intravenska urografija ili, u novije vrijeme CT-urografija, koja će nam dati podatke o izgledu i funkciji ne samo mokraćnog mjehura, nego i gornjeg dijela mokraćnog sustava (bubrezi i mokraćovodi).

Čitav mokraćni sustav, od kanalnog sustava bubrega do završnog dijela mokraćne cijevi (uretra) obložen je stanicama koje zovemo prijelazni epitel. Tako i 90% svih tumora mokraćnog mjehura predstavlja tumor prijelaznog epitela (lat. carcinoma transitiocellulare). Stijenka mokraćnog mjehura ima 3 sloja - sluznica, koju od posluzničkog sloja odjeljuje tzv. bazalna membrana, podsluznički sloj te mišićni sloj.

U ovisnosti o dubini prodora, tumore klasificiramo kao površinske ili infiltrativne.

Prema stupnju zloćudnosti tumorskih stanica možemo načelno razlikovati tri tipa:

* tumori G1 - niski stupanj zloćudnosti
* tumori G2 - srednji stupanj zloćudnosti
* tumori G3 - visoki stupanj zloćudnosti

Površinski karcinom mjehura odlikuje se visokom sposobnošću recidiviranja te nešto nižom stopom progresije (napredovanje u dubinu stijenke mjehura), što je mnogo opasnije.

Naziv "površinski karcinom mjehura" objedinjuje razne entitete, od gotovo benigne bolesti koja ipak tendira recidiviranju, do malignih formi tumora koje su sklone progresiji u više stadije, što nužno i drastično mijenja i terapijski pristup.

Površinski tumori mjehura liječe se lokalnom kirurškom terapijom (TUR - transuretralna resekcija) tumora i po potrebi dodatnim aplikacijama kemoterapijskih ili imunoterapijskih lijekova u mokraćni mjehur. Često su kod tih tumora potrebne redovite kontrole i stalni višegodišnji nadzor - u početku svaka 3, pa kasnije svakih 6 mjeseci. Svaki recidiv zahtijeva ponovnu operaciju, detaljnju patohistološku analizu i procjenu o daljnjem terapijskom postupku.

Infiltrativni tumori liječe se opsežnim kirurškim zahvatima, koji uključuju odstranjenje mokraćnog mjehura te određenu vrstu urinarne derivacije, bilo da se radi o formiranju novog mjehura od crijeva ili izvođenju mokraćnog puta na kožu trbuha, što podrazumijeva nošenje vrećice za mokraću (receptakulum). Gotovo polovina infiltrativnih karcinoma nastaje progresijom iz ranije površinskog tumora. To samo za sebe jasno govori kako je potreban redoviti nadzor i praćenje bolesnika, barem s nekim, rizičnim, vrstama površinskih tumora.