Depresija

Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada liječnici govore o depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakteriziraju poremećaji raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje, negativni osjećaji te crne misli. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita.
Podaci govore da trenutno od depresije boluje 3 do 4 posto stanovništva industrijski razvijenih zemalja. Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnosticira dva do tri puta češće. Trenutno u Hrvatskoj od nekog oblika depresivnog poremećaja pati između 100.000 i 200.000 osoba, a svaki peti Hrvat doživjeti će barem jednu depresivnu epizodu u životu. Prema podacima, oko 15 posto najteže oboljelih, koji su liječeni u bolnici, sami okončaju vlastiti život zbog velike patnje. Smatra se da više od dvije trećine samoubojstava počine bolesnici koji su u teškoj depresiji.
Depresija je bolest središnjeg živčanog sustava koja nastaje zbog promjena u živčanim stanicama i kemijskim procesima u mozgu. Najčešći otponac za razvoj bolesti su vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, alkohol te neki lijekovi i narkotici. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genetski prenosi. Biološka psihijatrija stoga govori o depresivnoj građi, koja je zapisana u genetskom kodu, a označava osobitu sklonost razvijanja depresivnoga poremećaja.

Depresija se može prepoznati po nizu simptoma, a svaki se bolesnik jačinom i vrstom simptoma razlikuje od drugoga. Najčešći simptomi depresije su:
* potištenost, turobno raspoloženje, navala crnih misli i sjećanja;
* intenzivna tuga, samosažaljenje, napadaji plača;
* osjetljivost, ranjivost, razdražljivost ("sve me smeta");
* strah, tjeskoba, zabrinutost, strepnja ("nešto strašno će se dogoditi");
* pesimizam, beznađe i bespomoćnost ("nema mi spasa", "nikad mi neće biti bolje");
* osjećaj bezvrijednosti, krivnje i suvišnosti ("nitko me ne voli", "nitko me ne treba");
* osamljenost, osjećaj nepripadanja ili nezaštićenosti ("potpuno sam sam na svijetu");
* nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima ("ništa me ne veseli");
* bezvoljnost, letargija ("ništa mi se ne da");
* oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja;
* umor, iscrpljenost, manjak energije;
* značajno smanjen ili povećan apetit;
* nesanica ili prevelika potreba za snom;
* tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke;
* želja za smrću ili planiranje samoubojstva ("ne mogu više izdržati", "bolje da me nema").

Prvo pitanje koje se nameće kada nas pogodi depresija je što učiniti. U svakom slučaju treba potražiti pomoć liječnika. To može biti liječnik obiteljske medicine, koji će sam prepisati antidepresivne lijekove ili će po potrebi oboljelog uputiti psihijatru. Može se otići i psihijatru koji ima privatnu praksu. Nažalost, golemi broj oboljelih teško prihvaćaju da boluju od psihičkog poremećaja i s nelagodom odlaze psihijatru.U liječenju depresije najčešće se koriste lijekovi, tzv. antidepresivi. Oni uklanjaju ili ublažavaju simptome bolesti u roku od jednog do šest tjedna, a mogu se kombinirati i s drugim postupcima te psihoterapijom. Antidepresive valja uzimati neprekidno i točno prema uputama liječnika, bez odstupanja ili "improvizacija" kojima su oboljeli ponekad skloni. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje uzimanje antidepresiva i šest do deset mjeseci nakon nestanka simptoma, a neki stručnjaci zagovaraju višegodišnje ili čak doživotno uzimanje lijekova kod pacijenata s kroničnom depresijom.

Na tržištu postoje deseci antidepresiva koji su prema svome djelovanju svrstani u nekoliko glavnih skupina. Glavne skupine su inhibitori monoaminooksidaze, triciklički antidepresivi te inhibitori ponovne pohrane serotonina. Svima je zajedničko djelovanje da pojačavaju djelovanje jednog ili više neuroprijenosnika te tako ublažavaju simptome.

1. Antidepresivi NE djeluju odmah, poput aspirina ili sredstava za smirenje. Ovisno o obliku bolesti, potrebno je između jednog i šest tjedana da lijekovi dovedu do poboljšanja. Presudno je da se uzimaju neprekidno i uz potpuno pridržavanje uputa.
2. Sve vrste antidepresiva podjednako uspješno suzbijaju simptome depresije kod gotovo 80 posto oboljelih. Kada se jedan lijek pokaže nedjelotvornim, liječnik može povisiti dozu istog lijeka, prepisati drugi lijek (najčešće s drukčijim mehanizmom djelovanja), ili prvom lijeku dodati drugi lijek.
3. Antidepresivi ne izazivaju ovisnost. Ako pacijent mora lijek uzimati dugoročno, to je zato što to zahtijeva priroda bolesti, a ne zbog toga što lijek stvara ovisnost.
4. Antidepresivi ne ometaju oboljelog u rješavanju problema u životu, ako problemi postoje. Zapravo, osposobljavaju ga za njihovo rješavanje.

Psihoterapija je dobrodošla pomoć depresivnom pacijentu, prvenstveno u razdoblju prije nego počnu djelovati lijekovi. Kada mu se stanje poboljša, od terapeuta može naučiti neke praktične "antidepresivne" vještine: kako se kvalitetnije ophoditi s ljudima, kako bolje organizirati život i izbjegavati stresne situacije, kako tražiti ono što želi i suprotstaviti se onome što mu ne ide "u račun", općenito kako se afirmirati u društvu.

U liječenju depresije pokazali su se učinkovitima neki postupci koji utječu na biokemijsko-električne procese u mozgu. Jedan od tih postupaka je i elektrokonvulzivna terapija ili terapija elektrošokovima (ECT). Terapija elektrošokovima još uvijek je najbolja metoda liječenja teške depresije te manične faze bipolarnog poremećaja. Provodi se u bolnici i potpuno je neškodljiva. Oboljelom se daju sredstva za opuštanje mišića i uvodi ga se u punu anesteziju. Potom mu se na jednu ili obje strane glave stavlja elektroda, koja u mozak pušta slabu struju radi izazivanja grča (konvulzije). Taj je grč ključni terapijski element ECT-a. Postupak se ponavlja 6 do 12 puta u razmacima od po dva do tri dana. Svjetlosna terapija se prvenstveno koristi kod zimske depresije, odnosno one koju uzrokuje manjak svjetla. Oboljeli gleda u lampu snage 2.500 do 10.000 luksa između 30 i 120 minuta (što je slabija lampa tretman traje dulje). Učinak se postiže već nakon 3 do 4 dana. Terapija nespavanjem pomaže depresivnim pacijentima kojima se značajno ublažavaju simptomi bolesti nakon neprospavane noći ili nakon 3 do 4 sata ranijeg buđenja. Može se kombinirati sa svjetlosnom terapijom, tako da se odmah nakon buđenja pacijent izvrgava jakom svjetlu. Čini se da se moždani elektro-kemijski procesi remete tijekom spavanja, a osobito tijekom REM-faze (faze sanjanja), dok produljena budnost "vraća" poremećene procese u normalnu funkciju.

Osobama s dijabetesom koje dobijaju stručnu pomoć za depresiju je olakšana kontrola koncentracije šećera u krvi, objavio je časopis Diabetes Care.

Pokazalo se i da je terapija antidepresivima na dugi rok povezana sa sniženim krvnim tlakom, kažu istraživači s Charles Drew University u Los Angelesu.

Osobe s dijabetesom dvotruko češće obolijevaju od depresije nego ostatak populacije.

U novoj studiji je sudjelovalo 89 pacijenata s dijabetesom i depresijom, te se pokazalo kako korištenje antidepresiva dovodi do smanjenja koncentracije šećera u krvi za prosječno 20%.

moja mama u prosjeku je 4-5 mjeseci godišnje u depresiji. Nekad je lagana depresija a nekad...ajme....ne bih to poželila nikome.
liječi se.ide kod psihijatra, i raznih doktora. ona ima sve, ali baš sve simtome koji su gore navedni. strah ju je svega,i najjednostanijih radnji kao odlazak u trgovinu. Zna danima ne izlaziti iz kuće.samo ležati u krevetu i plakati.
bila je par puta u bolnici.
ono što je meni najfascinantnije je ozdravljenje, tj, kako joj se ta depresija pouvče.samo najednom, doslovno preko noći. Postane hiperaktivna i puna života. ono, totalno druga osoba.Naravno, lijekove pije stalno.
depresija je baš jako, jako gadna bolest.

Žao mi je..... ne znam puno o tome... ali kako misliš preko noći skoro, samo tako?

"nema mi spasa, nikad mi neče biti bolje" "ništa me ne veseli" "nitko me ne treba" "bolje vam je bez mene"

ajme koliko sam ja puta u životu čula ove rijči.
sad trenutno, već neka tri mjeseca mama mi je super.totalna je hiperaktia.Naravno, uz redovito uzimanje lijekova ali i najmanji stres ju može ponovno vratiti u depresiju. baš mi je jučer rekla da se boji da joj se opet ne vrati.

Strašno, sigurno je teško tako živjeti, moja je onako živac.... i stvarno me nekad izbaci iz takta, ali mogu mislit kako je tebi, a i njoj... nije to lako

Da, doslovno preko noći. baš zadnji put je bilo tako da smo u ponedjeljak pričale i bila je totalna koma. Ono, plakala mi je i govorila kako joj se ništa neda.da joj se neda ni kuhati da joj se samo leži...mislim, stvari koje mi je govorila prethodnih dva-tri mjeseca. i onda se u utorak čujemo kad ona sva heppy. govori mi kako planira ici za vikend kod dede čistiti kući i sl. ja ne vijerujem. eto, ja jednostavno ne mogu stvatiti što se to njoj preko noći može desiti u glavi da napravi takav preokret.

Uvijek joj depresija dođe postepeno.Malo po malo.iz lagane depresije u težu i težu ali se uvijek samo na jednom povuče.Nevjerovatno.
prije bi joj došle u jeseni ili proljeća (ne znam sad točno). neke godine i nebi a zadnih 3-4 godine joj dođe dva puta godišnje. i traje najčešće po 2-3 mjeseca.

ja sam se naučila s njom takvom živjeti.Da je lako-nije.ali šta je tu je. da pokucam u drvo sad je dobro i nadam se, o Bože, kako se nadam da joj se neče vratiti.

Svašta... samo tako.....
Jadna....
Čuvaj ju koliko možeš, znam da ni tebi nije lako u tim situacijama, ne zna čovjek kako se postavit..... baš teško.....

Nadam se radi vas oba dvije da bude ok, ali mislim da ti već znaš i sama da neće, ako je to tako.....
Izdrži to draga, radi nje....

Ja te moram pozdravit mico, moram ujutro rano ustati, ali sam online od jutra, pa mi navrati, lakše ti je kad se tako malo otvoriš...

Sada kad ćitami postove od Jelle nemrem vjeroovati,i ja sam imala takve faze jedno vrijeme,ćak sam se i ubiti htjela par puta(pokušala sam,ne pitajte....),ali to se događalo dok sam živjela sa starcima,isto takosam mislila da sam sama na svetu,da sam "niškorist",da me niko nevoli,da me niko netreba,pila sam normabele kad sam osjetila da nebu dobro i to me smirilo,prije me to jaće držalo ali sada je sve super,neznam dali se u mom slućaju to može nazvati depresija ali ćini mi se da je imalo neke veze sa time,nisam išla nikuda kod doktora,to je jednostavno prestalo kad sam se odselila i poćela živjeti sama sa mužem i djetetom.Možda zato šta nema više nikakvog pritiska na mene i zato što moji ovise o meni i pružaju mi pažnju se ja više tako ne osjećam

zeznute su te psihičhe bolesti.
Nika moraš se čuvati i nedopustiti si da ti se ponovno tako nešto desi.Moramo biti jake.
i mene tu i tamo uhvati lagana depra ali svim snagama pokušavam se oduprijeti i nedopustiti si da se prepustim.

Najveći problem je taj kaj neznaš kaj ti se događa,neznaš dali je to bolest ili normalno stanje...Al eto to je bilo pa prošlo....Dali je to možda nasljedno,kako se uopće dolazi do takvog stanja?

da.psihičke bolesti su nasljedne. A ja imam ogromne predispozicije.(mama, tata-psihoza,stric-shizofrenija) Slabo mi je kad se sjetim toga da je to nasljedno ali valda neče mene.
Moja dobra frendica,moje godište, prije par godina je isto bez ikakog povoda otišla kvragu.Od Popovače do Vrapča, sve je prošla. I najgore je to što si obilježen za čitav život.Ljudi te drugačije gledaju kad ti se jednom tako nešto desi.Grozno ali istinito.
Nažalost ljudi su premalo upoznati s ovakvim tipom bolesti.
a zašto nekoga uhvati depresija a nekoga ne ,ja mislim da to ponajviše ovisi o tome kakvog si karaktera. Moja mama oduvjek je bila slaba i dan danas kad je uhati jednostavno nije dooljno čvrsta da bi se oduprla.

Tako je draga, karakter čini čuda, i kroz najgore stvari u životo čovjek je sposoban proći sam ako mora.....

Mene je život naućio i prisilio da budem jaka,tako da je meni sada u neku ruku lakše,neznam kak da sroćim to,kužite kaj hoću reć ne

Nika, potpuno te razumijem.I meni je tako isto. Ja sam sad puno jača, samostalnija, snalažljivija nego netko tko je sve ove godine živio pod staklenim zvonom mame i tate.

Ma oni koji ništa nisu ni prošli, ni ne znaju što znaći život.... tako da... jbg nije bilo lako, ali da sad je puno lakše....