Kako pokazati ljubav

Ljubav je jednostavna i složena emocija. Paradoksalno? Nemoguće? Da. Jedno i drugo.

Hoćemo li je svrstati u jednu jednostavnu naklonost nekome ili nečemu ili će ona biti složen osjećaj koji prožima razne aspekte ličnosti zavisi od zrelosti onoga koji ljubav osjeća, bogatstva ličnosti, od trajnosti i intenziteta osjećaja (i još od mnogo toga što znamo i ne znamo). Ljubav se pokazuje različito s obzirom na introvertiranost i ekstrovertiranost pojedinca. Introvertirani pojedinci rjeđe i teže pokazuje svoja osjećanja. Pokazivanje emocija se može naučiti tokom djetinjstva ili kasnije. Nepokazivanje i skrivanje emocija može također biti naučeno tijekom života. Iskustvo, koje čovjek stječe pokazivanjem emocija, može poslije učvrstiti, ustaliti ili blokirati pokazivanje emocija. Postoji razlika između onoga što osoba osjeća i onoga što uspije pokazati. Postoji, nažalost, i rizik da se dogodi nesporazum u pokazivanju emocija, jer netko jednostavno nespretno pokazuje svoje emocije ili ih netko drugi loše "čita".

Važno je vrijeme

Za pokazivanje emocije važno je da nemamo negativno iskustvo ili da ga zanemarimo. Ne smijemo se bojati pokazati emocije. Strah guši mnogo toga. Pokazivanje emocija nije veći rizik od štete koju nanosi njihovo skrivanje. Pokazujući emocije, ne možemo računati na obostranost.

A zašto onda uopće pokazati emocije? Zato što je to najvrednije što drugima možemo dati.

Pokazujući drugima svoje emocije, dajemo im sebe. Emocije se možda najbolje pokazuju, ili da grubo kažemo, mjere, po tome koliko smo drugima spremni dati svog vremena, odnosno posvetiti im se. Vrijeme, kao dio svog života, jedno od najvažnijih naših blaga, dijelimo ili poklanjamo, izravno ili neizravno, nekome drugome. Izravno davanjem sebe drugima, dijela svog vremena i svoje koncentrirane pozornosti. To znači zajedničko provođenje vremena. Vrijeme drugome možemo dati i tako da radimo za drugoga, tj. neizravno. Ne provodimo vrijeme zajedno, nego ga trošimo da nešto učinimo, poklanjamo ga drugome kao rezultat svog rada. Ovakav neizravni način ima, naravno, svoju vrijednost, ali nikada ne može zamijeniti ono vrijeme koje poklanjamo izravno. Može se reći da je generacija sada odraslih ljudi imala u prosjeku ljubav svojih roditelja više izraženu izravno poklonjenim vremenom, za razliku od sadašnje generacije djece koja neizravno dobivaju ljubav svojih roditelja.

Važni su neverbalni oblici komunikacije

Ljubav pokazujemo gledanjem, slušanjem, dodirom, mimikom, osmijehom, pomicanjem otvorenih ruku prema naprijed, širenjem zjenica, toplinom kože. Stavom tijela: svjesno ili nesvjesno naginjemo se naprijed, širimo ruke, približavamo lice, zabacujemo glavu. Provedena su zanimljiva istraživanja o tome kako se npr. u jednoj čekaonici žene ispravljaju kad u tu čekaonicu uđe netko tko privuče njihovu svjesnu ili nesvjesnu pozornost. Nije slučajno da smo neverbalne oblike pokazivanja emocija spomenuli prije verbalnih. Oni su na prvom mjestu, važniji su jer imaju veću težinu, iskreniji su, dakle manje kontrolirani od racionalnog dijela. Lakše potiču sličnu emociju kod sugovornika, tj. lakše se prenose.

Verbalni oblici komunikacije lakše se uče

Dok neverbalni oblici komunikacije imaju svoju spontanost, pa čak i kad ih naučimo, mogu djelovati iskrenije, dotle su verbalni oblici pod većom provjerom, bolje kontrolirani i čine se manje iskreni. Poseban je problem kad se neverbalno i verbalno ponašanje dovede u raskorak. Vjerujemo neverbalnom ponašanju, ali se ipak pitamo odakle ta razlika. Je li riječ o manipulaciji? Ili o nečem drugom? Zbog toga što je neverbalno ponašanje važnije i iskrenije, ne treba zanemariti verbalno. Ni jedno od ova dva ponašanja ne treba isključiti. U komuniciranju treba zapravo dobiti od sugovornika povratnu informaciju i osvjedočiti se o tome koji je oblik komunikacije razvijeniji, a koji treba razvijati. Pritom se podrazumijeva da su istog predznaka i usklađeni. To nije samo pitanje iskrenosti, karaktera i zrelosti, to je pitanje i psihičkog zdravlja. Možda je teško čuvati svoje zdravlje i vlastiti integritet ako dugotrajno dovodimo u raskorak verbalno i neverbalno ponašanje.

Kako pokazati emocije složenim ponašanjem

U mladenačkoj dobi, u razdobljima života kad većinu egzistencijalnih potreba zadovoljavamo uz pomoć odraslih, koji nas zaštićuju i omogućuju nam da investiramo svoje vrijeme u učenje i u pripremu za naše složenije oblike ponašanja, kreativan ili barem rutinski rad, naše pokazivanje emocija ljubavi u skladu je s takvim našim statusom. Pokazujemo emocije i neverbalno i verbalno. Svoje vrijeme posvećujemo osobama koje volimo. Odrastanjem ulazimo u svijet zrelih obveza i rada, svoje emocije ljubavi počinjemo pokazivati i radom. Radimo za one koje volimo. Dajemo im rezultate svoga rada, izravno.

Zrelo doba ne može ne uključivati ovu sferu rada u svoje emocije ljubavi. Kad smo odrasli, volimo se na još jedan način. Važno je da taj novi način ne istisne dva postojeća od prije poznata. Važno je da, kad iz ljubavi poklanjamo svoj rad, ne zaboravimo pokloniti pogled i riječ.

Odrastanje podrazumijeva obogaćivanje emocije ljubavi, a ne njezino osakaćivanje. Često se loše opravdavamo pa kažemo da više nismo djeca koja se drže za ručice. Naravno da griješimo. Svi oblici pokazivanja emocija trebaju ostati. Što ih je više, to bolje. Dodavanjem novih oblika pokazivanja emocija, ne gasimo postojeće, usvojene oblike. Tako sprečavamo da naša ljubav stari, osiromašuje u komunikacijskim oblicima, blijedi i da postaje sve tanja. Što više kanala komunikacije ostvarujemo, to je naš odnos bogatiji i zanimljiviji i za nas i za našeg sugovornika.

Čuvajmo se stereotipa i shema

Koliko je god važno pokazati emocije i neverbalno i verbalno, i voleći drugoga, i riječima, i radom i cjelokupnim ponašanjem, toliko je važno u tome biti originalan i kreativan. Gledajući loše filmove, čujemo desetak rečenica koje ljudi izmjenjuju jedni s drugima: Volim te. Nedostaješ mi. Oprosti. Jesu li to naše rečenice? Ako ih ne upotrebljavamo - počnimo. Ako se stalno koristimo ovim riječima, pokušajmo umjesto tih rečenica reći nešto drugo. Što smo konkretniji i detaljniji u našim komplimentima, to imamo veću šansu da prenesemo svoju emociju.

Partnerska ljubav

Ljubav je emocija koju osjećamo prema sebi, prijateljima, djeci, obitelji, poslu, radu, pozivu... Ipak za veliki broj ljudi jedino je partnerska ljubav sinonim za ljubav. Kad se nekoga upita: "Voliš li? Jesi li zaljubljen?", pritom se misli na partnersku ljubav.Ništa nije kompliciranije nego odnos dvoje ljudi koji su u partnerskom odnosu i koji očekuju da budu voljeni. No važnije od toga da budu voljeni je, da vole. A što je partnerska ljubav? To je kad volimo drugoga tako i toliko da nam je veselje i sreća njegovo dobro. Volimo drugoga tako i toliko da ugađamo sebi kad ugađamo njemu. Prava je ljubav bezuvjetna. Prava je ljubav rijetka.

Što želimo, a što možemo dobiti?

Partnerski su odnosi najkompliciraniji od svih odnosa. Očekivanja su velika, a ponuda je često u usporedbi s očekivanjima - mala. Mi bismo željeli da naš partner ima sve same dobre karakteristike. Često pritom nismo ni svjesni koliko smo kontradiktorni. Želimo da nam partner daje sigurnost i potpunu zaštitu, a u isto vrijeme želimo slobodu. Želimo da je poslovan čovjek koji zarađuje, dakle racionalan, a istodobno romantičan i nježan, dakle emocionalan. Želimo da zarađuje dovoljno novca, ali da provodi mnogo vremena s nama. Želimo da nas voli, ali ga stalno kritiziramo i popravljamo. Želimo da nam je vjeran, a znamo da je još 1949. godine Kinsey ustanovio da 2/3 muškaraca koji su bili u braku - nisu bili vjerni. Današnji su podaci sigurno još povoljniji - u korist nevjerne većine.

Čak i ako postoji taj idealni partner za nju/njega, on/ona, možda i ne voli osobe poput njega/nje, možda je oženjen, možda želi ostati samac...

Kod partnerske ljubavi važno je razlikovati fazu zaljubljenosti u kojoj dominira usredotočenost na sebe kod obiju strana. U ljubavi su partneri zaokupljeni jedno drugim. Zaljubljenost podrazumijeva da nam je osoba u koju smo zaljubljeni stalno na pameti, a važan dio tog iskustva je moj vlastiti osjećaj da me ta osoba vidi, prihvaća i usrećuje kada smo zajedno i da želim biti s njom što je više moguće. Ljude u koje se zaljubimo zbog toga, a i zbog hormona, idealiziramo.

Nije, dakle, ljubav slijepa, nego zaljubljenost. Nakon zaljubljenosti može doći ljubav, koja se pokazuje kao zanimanje i briga za posebnost druge osobe, za njezine granice i potrebe i tada se pojavljuje važna dilema koju zajedno dijelimo: Kako biti najbolja podrška i pomoć partneru a ne izdati sebe?

Neki ne postavljaju to pitanje na taj način. Zaborave njegov drugi dio: a ne izdati sebe. Pa zbog toga postaju nesretni. Neki zaborave prvi dio pitanja pa ne izdaju sebe, nego onoga kojega, navodno, vole. Neki to pitanje potiskuju jer bi ih ono tjeralo da bolje upoznaju tu drugu osobu i obnove i prošire znanje o sebi. Recimo to još jedanput: druga faza odnosa počinje postavljanjem važnog pitanja: Kako biti najbolja podrška i pomoć partneru a ne izdati sebe? Ako u tom procesu - postavljanju toga važnog pitanja - ne nalazimo smisao ili čak zadovoljstvo, ostaje nam osamljenost ili neupitni užici zaljubljenosti. Neki ljudi nakon zaljubljenosti, ostaju sami, a neki trče ususret novoj zaljubljenosti.

U partnerskim odnosima važno je pomiriti svoje različite uloge. Neki "zaglave" u jednoj ulozi pa za drugu nemaju ni dovoljno vremena niti snage. Neki se rasplinu u mnogo različitih uloga pa opet ni za jednu nemaju dovoljno vremena niti snage. Mali broj je onih koji uspiju ostvariti ravnotežu između više svojih uloga. Mali broj je onih koji uz roditeljstvo sačuvaju i kvalitetan partnerski odnos. Mali broj je onih koji poslovnim angažmanom hrane, doslovce i u prenesenom značenju, partnerski odnos. Muškarci se često izgube u poslovnim izazovima, a žene se iscrpe u roditeljskim obvezama. Tada dvoje partnera počinju živjeti dva različita života. Ponekad oboje "zaglave" u nekim drugim različitim ulogama pa je jedno u ulozi sina ili kćeri svojih roditelja, a drugo u ulozi roditelja svoje djece, poslovnoj ulozi. Neki ljudi iako su u partnerskom odnosu ili u bračnom odnosu, iako su i sami roditelji, drže se još uvijek veoma čvrsto svojih roditelja. Kao da nisu odrasli, kao da su još djeca, dokazuju se stalno svojim roditeljima. Odnos prema svojim roditeljima stvaljaju na prvo mjestu i zbog toga nesvjesno zanemaruju obitelj ili partnerski odnos koji su stvorili i koji bi trebali njegovati. Često i različiti hobiji ili različite religiozne, prijateljske, poslovne, političke i druge uloge odvedu dvoje ljudi u različitim smjerovima.

Ljudi te različite uloge biraju svjesno, manje svjesno ili im se one jednostavno dogode, tj. oni pokušavaju zadovoljiti neke svoje potrebe i potrebe drugih članova uže i šire obitelji pa uđu wu ulogu koju nitko nije preuzeo. Neki ulaze u partnerski odnos s unaprijed određenim stavovima o svojoj ulozi ili, što je još gore, druga strana im nameće, s više ili manje uspjeha, određenu ulogu zbog nekih svojih uvjerenja, stavova ili puke sebičnosti.

Ponekad se uloga roditelja, manjeviše, prebaci na bake i djedove, dadilje i vrtiće, na računala i mobitele, televizore i crtiće, ili neke druge "slobodne" aktivnosti kojima se djecu okupira dok roditelji obavljaju druge uloge. Danas se, naprimjer, mogu vidjeti roditelji, i to ne samo kod nas nego i vani, koji voze predškolsku djecu u dječjim kolicima. Mislila sam da su to djeca koja ne hodaju. Ne. To su roditelji koji ne razmišljaju. Što će biti s tim malim stvorenjima koje se same, bez ikakve komunikacije, vozi kroz grad? Ta djeca imaju roditelje, ali su oni, preopterećeni svojim ulogama, a u ulozi prema svojoj djeci samo su šutljivi vozači kolica.

Što je važno za održavanje neke veze?

Obično se misli da su to neke važne i konkretne stvari koje takav odnos čine različitim od prijateljstva. Tome treba dodati i neke teme koje su sastavni dio i prijateljske veze. Posebna pitanja partnerskih odnosa svakako su: učestalost intimnih odnosa, kakvoća intimnih odnosa, način odgoja djece. Postoje i druge možda i važnije stvari: trošenje novca, način provođenja slobodnog i zajedničkog vremena... Razumijevajući emocionalnu inteligenciju kao najvažniji dio partnerskog odnosa, važnije od ovih konkretnih stvari, ključan je način na koji par raspravlja o, za njih, delikatnim ili čak bolnim temama.

Pokazivanje prijezira, kao komentar na ono što partner govori, više utječe na njihovu emotivnu vezu pa čak neizravno utječe i na zdravlje. Žene čiji muškarci često pokazuju prijezir prema onome što one govore ili čine imaju više prehlada, gripa, upala mjehura i gljivičnih bolesti. Ekvivalent za prijezir koji pokazuju muškarci kod žena je obično gađenje. Ako supruga pokazuje gađenje, četiri ili više puta u 15 minuta razgovora, par će se rastati, prema prosječnim statističkim podacima, u razdoblju od najdulje četiri godine. Ta rastava može biti stvarno fizičko odvajanje ili psihičko. Ima mnogo brakova koji funkcioniraju samo na papiru. Dvoje je ljudi zajedno, a zapravo to nisu. Oni žive usporedno, no ne komuniciraju.

Jedno od mogućih problema u partnerskim odnosima je nejednako opterećenje. To sigurno nije dobro, niti pošteno. Osim toga, jedno nikad ne može "vući" dovoljno za oboje. Ta kola idu sporo. Ili idu u krug! Ovo koje "vuče" možda će se umoriti i osjetiti povrijeđenim pa će izgubiti volju i snagu. Moguće je. Ali ako vuče barem jedno, djeca imaju barem jednog roditelja koji im, osim kruha i mlijeka, daje pozitivan model s kojim se poistovjećuju. I ne zna se točno, nitko ne može znati točno, kakvi su odnosi tih partnera, tj. što taj muž daje toj ženi dok su oni sami. Kakvu podršku crpi ona iz njegova verbalnoga i neverbalnog ponašanja. Mi ne znamo koliko ona crpi snage iz njegove podrške, niti kakav je on otac. Ne znamo kakav je on ljubavnik. Koje su njegove dobre strane? Možda se njoj sviđa da djeca imaju oba roditelja i zahvalna je tim okolnostima koje, izvana gledano, ne izgledaju ništa posebno. Pitanje je koje bi sve dobre karakteristike ona istaknula kod svog muža: možda joj mnogo znači njegova vjernost. Ono što drugi ljudi vide kao njegovu statičnost, inertnost pa čak i lijenost, ona, možda, kroza svoje dobre naočale čita kao pouzdanost i stabilnost.

S kim Ona uspoređuje svog muža? Možda s mladićem s kojim je izlazila prije? Pitanje je kako je izgledao njegov prethodnik? Možda je često izlazio? Možda je bio pomorac pa ga nije viđala po šest mjeseci? Možda je bio svadljiv? Depresivan? Možda nije želio djecu? Možda su njegova uvjerenja i stavovi bili nespojivi s njezinim pogledima? Možda je htio da žive s njegovim roditeljima? Možda je htio da se presele u Australiju? Teško možemo sve karakteristike nabrojiti i sve prednosti naglasiti. Možda je, jednostavno, njezin suprug njoj, još uvijek, neodoljivo privlačan. Ili možda tek mnogo privlačniji, nego onaj od prije s kojim je izlazila. A privlačnost, kao potpuno iracionalnu, teško je razumjeti.

S kim još Ona može usporediti svoga supruga? Odnosno, zašto se njoj čini dobar, manje dobar ili mnogo bolji, nego nama koji ga promatramo sa strane? Ona možda ima svoj sustav vrijednosti prema kojemu je njezin suprug visoko na ljestvici po nekim, za nju, važnim osobinama.

Mi, sa strane, znamo za neke njegove vrlo nezgodne osobine. Ona zna i za neke koje dolaze do izražaja ili su došle do izražaja u vrijeme njihova druženja sa i bez prisutnosti drugih.

Što pokušavamo reći?

U svakom partnerskom odnosu postoji nešto dobro što jedan partner vidi u drugome, no nakon nekog vremena pojave se i osobine koje baš i nisu poželjne. Možda su i prije bile tu, no ljubavna zaslijepljenost ih je skrivala.To što partneri vide, razlikuje se od onoga što mi vidimo. Mi vidimo ono što je u skladu s našim pogledom. I nama je Njen partner, srećom, manje poželjan nego Njoj. Gledamo ga hladnije glave. On nije otac našoj djeci. Uobičajene teme muškaraca za razgovor su neke treće stvari. Žene pak žele emotivno povezivanje razgovorom o partnerskoj vezi. Djevojčice vrlo rano uvježbavaju očitovanje emocionalnih signala u izražavanju i prenošenju vlastitih osjećaja dok se dječaci vježbaju u minimaliziranju emocija koje imaju veze s ranjivošću, osjećajem krivnje, straha i povrijeđenosti.

Neka su ispitivanja pokazala da je lakše očitati emociju sa ženskog lica te da žene, od osnovne škole pa nadalje, lakše izražavaju emocije i lakše "čitaju" tuđe emocije. U ispitivanju 264 para utvrđeno je da je za žene, za razliku od muškaraca, najvažniji element zadovoljstva vezom - osjećaj da među partnerima postoji dobra komunikacija.

Ženama prisan odnos znači - razgovarati, pogotovo o samoj vezi. Muškarac se žali: "Želim s njom raditi razne stvari, ali ona želi samo pričati!" Smanjena sposobnost muškarca da shvati kakve emocije obuzimaju njegovu ženu dovodi do toga da žena glumi pojačanu emociju kako bi muškarac uopće shvatio da se s njom nešto događa.

U procjeni vlastitoga partnerskog odnosa muškarci su češće slijepo optimistični, dok žena obično pomno prati sve znakove problematičnih stanja pa ima realniju, ali zbog toga i teže nosivu sliku veze. U razumijevanju bračnih svađa treba voditi računa i o onome što se reklo i o onome što se pritom pomislilo. Uzbuđenje koje prati svađu bitno utječe na kontrolu. Svađa u koju se može unijeti određena količina kontrole, manje je opasna za partnerski odnos.

I tu postoje spolne razlike: muškarci se ne vole jako uzbuđivati za vrijeme svađe, dok to ženama ne smeta ili to čak vole. Želja za uzbuđenjem, pa makar i negativnim, može učiniti svađe češćima, a karakterističan način izmjenjivanja emocija tako prebaciti na negativnu sferu. Navika "pražnjenja" negativnih emocija može bolesno opteretiti odnos i odvući ga prema sado-mazohističkom načinu funkcioniranja.

Postoji nekoliko karakterističnih partnerskih odnosa:

1. odnos u kojemu je jedan partner parazit,
2. simbioza u kojoj se oba partnera dopunjuju,
3. ravnopravan odnos sa zajedničkim problemima, sklonostima i planovima,
4. ravnopravan odnos s malo zajedničkog,
5. paralelni, gotovo potpuno odvojeni životi.

Koji je najbolji odnos? Onaj koji se sviđa partnerima ili onaj koji im najmanje smeta. Ljudi se razlikuju po onome što očekuju od svojih odnosa. Ljudi koji više očekuju, prekidaju i kvalitetne odnose. Oni koji manje očekuju, zadovoljni su svojim odnosom. Partnerski odnos se ne prekida zato što je loš, nego pretežito zato što su ga partneri, svjesno ili nesvjesno, odlučili prekinuti.

Odnos se mijenja kako se partneri mijenjaju, skladno ili suprotstavljeno. Ako pojedinac sazrijeva dok njegov partner stagnira, ili čak nazaduje, ugrožava se partnerski odnos.

Početna faza zaljubljenosti maskira međusobne razlike. Ako im zaljubljenost prijeđe u zrelu ljubav koja ne podređuje drugoga, odnos ima bolju prognozu. Sve vježbe iz komunikacije, sva pravila o partnerskom odnosu, sva nastojanja da se odnosi poprave ili spase u najužoj su vezi s međusobnim izmjenjivanjem emocija. Slušanje je vještina koja održava svaku vezu: partnersku, prijateljsku, rodbinsku...

Kriteriji izbora partnera

Ima više kriterija odnosno modela po kojima biramo i nas biraju naši partneri:

1. Biramo prema vlastitim roditeljima što sličnije ili što različitije od njih, ali prema njima kao modelu.
2. Biramo prema prethodnom partneru: to su one lijepe priče o tome kako je, naprimjer, kuhala moja pokojna ili prva žena.
3. Biramo prema nekom svom idealnom modelu koji smo stvorili iz svojih svjesnih ili nesvjesnih potreba za sigurnosti, zaštitom, dopunom...
4. Biramo prema nekom liku iz književnosti, filma i slično...
5. Biramo tako da ne biramo, tj. prema načelu negativnog izbora (znam što neću od ponuđenog, a ono što ostane i ne pripada grupi, nikako neću - uzimam.
6. Biraju drugi za nas. Partneri, roditelji, prijatelji... Damo se nagovoriti da bi netko bio dobar za nas... Ili želimo ugoditi roditeljima.

Često se događa da svjesno ili nesvjesno stvorimo sliku našega idealnog partnera prema slici našeg oca ili majke. Ili jednako prema slici našeg oca/majke, ali suprotnoj slici. Želimo da naš partner bude sasvim drukčiji od našeg/e oca/majke, i mislimo pritom da smo se oslobodili lošeg majčina/očeva utjecaja, a upravo smo majku/oca prihvatili kao kriterij. Samo njihovu obrnutu sliku.

Osim ovih nabrojenih, sigurno ima i drugih razloga zbog kojih se započne neki odnos. Nažalost, odnosi ne traju onako kako bismo mi željeli i pogotovo ne traju onoliko koliko mislimo da će trajati kad ih započinjemo. Kraj odnosa kao i svaki drugi kraj ima pet faza: negaciju, ljutnju, žaljenje, izvlačenje pouke i sjećanje na lijepe trenutke.

I na kraju recimo nešto što nas može potaknuti: investirajmo pozitivne emocije u naše ljudske odnose, jer nema bolje investicije.

Ljubica Uvodić - Vranić, prof. psihologije, Ordinacija medicine rada, Dom zdravlja Črnomerec, predsjednica Udruge Petkom u pet, Zagreb